NIN, broj 2953, 2. 8. 2007.
Amerikanka Džudit Batler (Judith Butler) je verovatno
najpoznati predstavnik ženskog pola u savremenoj zapadnoj filozofiji. Iako se
poslednjih godina uglavnom bavila političkom filozofijom i kritikom Džordža
Buša, njeno ime se i dalje pre svega vezuje za studije roda (gender studies),
odnosno za "performativnu teoriju roda” koju je iznela u svojoj knjizi
"Nevolje s rodom” (1990) i po kojoj je, između ostalog, stekla svetsku
teoretsku slavu. Francuski mesečnik "Philosophie magazine” u svom
poslednjem broju objavio je intervju sa njom, u okviru svog temata o
"studijama roda”, koji donosimo u prevodu.
Kada
govorite o polnim razlikama koristite pojam "roda". U čemu je razlika
između "pola" i "roda"?
- "Pol” je [biološka]
"činjenica”, "rod” je pak društvena konstrukcija. On je skup
kulturnih označavanja koje telo sa određenim polnim osobinama zadobija. Sam pol
se poima kao biološka pretpostavka, kao nekakvo postolje koje je više ili manje
fiksno i nepromenjivo. U prvoj formulaciji, rod je povezan sa polom: on ga
pretpostavlja i dejstvuje počev od njega. Rod je konstrukcija pola. Teškoće,
međutim, nastaju kad pokušamo na iznađemo "čisti pol” koji bi prethodio
konstruisanju roda. Zašto? Jer mi, šta god da činimo, "pol” uvek poimamo
putem naših mentalnih kategorija. Lekar koji želi da postavi dijagnozu bolesti
usmerava svoje pitanje u funkciji medicinskih kategorija koje je naučio. Ako
postoji materijalnost tela - u šta ne treba sumnjati - tom telu nikada nismo
imali pristup mimo izvesne misaone konstrukcije. Sam termin "polne
razlike” sugeriše da su ljudi podeljeni na žene i muškarce. Mislim da treba da
postavimo pitanje upravo o načinu na koji se tokom istorije razvila ta
morfološka dualnost, taj polni "dimorfizam” kao ideal. Reč je o tome da se
na kritički način preispita šta znači biti i postati "žena” ili
"muškarac”, i da se pitamo da li su to jedine mogućnosti koje imamo. Možda
se može postati nešto drugo?
Da li je onda i sam pol
konstrukcija?
- Da. Ne treba ga prihvatiti kao
činjenicu, nego ga treba videti kao kategoriju koja se neprestano reelaborira.
Muškarac-žena - zar taj dimorfičan ideal ne poriče skala koja postoji,
na biološkom i genetskom nivou, od muških do ženskih tela? Postupamo kao da je
polni dimorfizam bio "činjenica" ili realnost opšteprihvaćenog
mišljenja. Treba se dakle pitati kako se ustanovljavalo opšteprihvaćeno
mišljenje tokom vremena. Čini mi se korisnim da postavim pitanje o načinu na
koji činjenice bivaju "činjenice” (konstruisane, produkovane) i
prestaju da to budu. Valja postaviti pitanje o "polu”, preispitati naučne
i medicinske argumente koji su služili za njegovu elaboraciju i regulisanje. To
je ključan posao sa direktnim posledicama na zdravstvene politike koje se
odnose na međupolove (drugim rečima na "androgine” ili
"hermafrodite”) i transseksualce, na sve one čija biološka anatomija i
konstitucija nije dimorfična. Ti subjekti, društveno i psihološki, narušavaju
razliku između muškaraca i žena. Kako je ta "podela” nametnuta u
našim kulturama? Kakvu moć i posledice ona vrši na subjekte koji su isključeni
tim procesom podele? Feminizam ima potrebu da poveže sa gej/lezbejskom/
biseksualnom i kvir (queer) borbom; studije roda moraju da misle
o mogućim vezama između seksualne politike i imigracione politike, između polne
i rasne diskriminacije. Potrebno nam je polje analize, okvir za političku
akciju koji istovremeno uzima u obzir heteronormativne pretpostavke,
pretpostavke muške dominacije i rasizma kao i sve druge modalitete dominiranja
i moći.
Dok se izvesne savremene
feministkinje ograničavaju na suprotnost između roda i pola, Vi uvodite treći
pojam - želju. Zašto?
- Najpre bih želela da
preciziram da je moj pristup prisno povezan sa feminizmom i naročito sa mišlju
Simon de Bovoar. Ono što sam želela da pokažem razlikujući ta tri termina to je
da, s jedne strane, naš "rod" ne sledi nužno naš biološki pol, a s
druge strane da se naša želja ne podudara nužno sa "polom", čak ni sa
"rodom". Neko može na biološkom nivou da bude muškarac, da je po
društvenom rodu žena i da ima heteroseksualnu želju, homoseksualnu, bi- ili
aseksualnu želju. U svakodnevnom životu ljudi obično misle da su maskulinitet
ili feminitet heteroseksualni i da izražavaju mušku ili žensku biološku
"istinu". Želela sam da raskinem ove "kauzalne veze" između
biološkog pola, identiteta i seksualnih praksi. Ukoliko su neke savremene
feministkinje osporavale pretpostavke muške dominacije, one su čuvale ovaj
misaoni okvir heteronormativnosti. Povezivanje pola, roda i želje prema
"kauzalnim vezama" propisano je prema dominantnoj heteronormativnoj
matrici. Ta heteroseksulna norma se, međutim, neprestano subvertira i dovodi u
pitanje. Ja sam formirana, ograničena rodnim normama, ali to "ja"
nije u potpunosti njima određeno.
Mnogi antropolozi misle da je polna
razlika, ta "iskonska" dualnost, temelj naše strukture binarne
misli...
- Zašto je ta binarna misao i sama
preovlađujuća? Treba to pitanje postaviti. Postoje svakako antropolozi koji su
izneli ideju da je "binarna" misao temelj svake kulture. Ali reč je
samo o jednoj verziji antropologije, levi-strosovskoj u osnovi, koja je danas
delimično prevaziđena. Možda naše angažovanje za binarnu misao proističe iz verovanja,
po sebi krhkom, da se roditeljstvo naslanja isključivo na brak i da je brak
veza koja se uvek ograničava na broj dva. U stvarnosti postoje brojni sistemi
roditeljstva koji počivaju da drugačijim vezama. Obratimo dobro pažnju na
nadmoćnost dimorfizma i vladavinu binarne misli.
U Španiji je prošlog novembra
izglasan zakon o rodu koji omogućuje administrativnu promenu pola bez obaveze
da se neko podvgrne hirurškoj operaciji. Iznenađujuće za jednu katoličku
zemlju?
- Ponekad neki politički
pokret, boreći se protiv moćnih institucija kao što je crkva, uspe da bude
efikasan. Treba, uostalom, baciti pogled na odežde i svečanosti katoličke
crkve, tada bismo mogli da zamislimo da postoje gotovo afiniteti između
katoličanstva i teorije roda! Bilo bi naročito interesantno videti kakve su
bile posledice doktrine o transsupstancijaciji (presuštastvljenju) Hristovog
tela i na kulturne norme "roda".
Polne razlike su po Vama
ograničavajuće, tiranske. Kako ih izbeći?
- Ponekad se pitam da li bi se
problem mogao sažeti u činjenici preispitivanja rečnika kojim opisujemo naše
seksualne živote. Naše želje ne prestaju da se formiraju: postoje otuda
slučajevi kada ponekad dolazi do promene. Treba svakako raspolagati sredstvima
za temporalno opisivanje ovog formiranja i transformacije. Ne verujem da jezik
"identiteta" može da obezbedi deskriptivnu moć ili nužne nijanse za
taj opis nas samih. Nije reč ni o negiranju seksualnog identiteta, ni o
izmišljanju novog modela. Nama su potrebne mnogo bogatije deskriptivne forme,
nove reči koje prenose kompleksnost seksualnosti i koje se ne ograničavaju na
sam model identiteta.
Priredio i preveo sa francuskog: Dejan Aničić
Нема коментара:
Постави коментар