16. 6. 2015.

O rodnom nasilju (Ili o rodno zasnovanom nasilju)



Pre neki dan sam bila žrtva verbalnog nasilja. Cepanica od mškarca me je psovao na kasi supermarketa, bacao moj hleb po kasi, zato što sam  mu se brecnula da me ne dodiruje po ramenu i da drži distancu od mene. Nema prava da me takne, zar ne? Radnik obezbedjenja je izjavio da on tu ništa ne može, iako je nastavio da me psuje i pred njim. Kada sam ga pitala čemu onda služi, rekao je da je tu samo u slučaju kradje. Nije hteo da reaguje. Kasirka je mirno nastavila da kuca, ne obazirući se na moj zahtev da potvrdi moju priču! (Toliko o ženskoj solidarnosti.)
Da li se ovo dogodilo zato što sam žensko? Ne znam. Nisam se osećala ugroženom  kao žena (osim kada me je dodirivao), već kao ljudsko biće. Mislim da je idiot neiživljeni bolesnik koji bi, da sam muško, postupio isto da smo se zakačili. Samo, da sam  muško, ne bi došlo do varnice zbog dodirivanja, zar ne?
Priznajem, jednom sam bila svedok nasilja na ulici i nisam odreagovala. Drugi put sam pozvala policiju, ali su dvoje delovali kao da su izgladili nesporazum dok sam još bila na vezi, pa nije bilo potrebe za intervencijom. Kada sam bila dete, u komšiluku je muž vredjao i tukao svoju ženu, ali niko nije reagovao, a ona je uvek bila fina, doterana, nasmejana za sve nas, prava dama, reklo bi se da je srećna... Moj otac je bio alkoholičar koji je maltretirao majku.  
Mnogo se u poslednje vreme priča i piše u medijima o nasilju nad ženama. Nesrećna okolnost je u tome što je više žena nastradalo u kratkom vremenskom roku, pa je ovo bio pokretač. Čini mi se da je dnevni list koji mnogi ocenjuju kao manje vredan (verovatno zbog mase raznih zabavnih i lakih sadržaja, kao i brojnih senzacionalističkih naslova iza kojih nema argumenata) tome ponajviše doprineo. U Blic-u već duže vreme traje akcija protiv rodno zanovanog nasilja: Stop nasilju nad ženama-žrtvama porodičnog nasilja! #zastitimozene:
Svakako, potrebno je jasno definisati šta je nasilje.
Kada se pomene porodično ili rodno zasnovano nasilje, nekako se odmah pomisli na fizičko nasilje i na žene koje ga trpe kao nežniji pol (da ne kažem „slabiji“). A ono je uvek povezano i sa psihičkim, odnosno emotivin nasiljem i ucenama, strahom za materijalnu egzistenciju (prema statistici žene čine veliki broj izdržavanih lica i siromašnih), pa i za život. Ali, ima i muškaraca koji trpe torturu od svojih žena, majki, sestara...
Ima žena koje su fizički jake, pa i superiorne muškarcima. Ima muškaraca koji su fizički slabiji od prosečne žene. Ipak, statisika nedvosmisleno pokazuje da su žrtve nasilja u porodici, kao i rodno zasnovanog nasilja, u velikom broju žene. Zašto? Pitam se i da li je moguće da muškarac maltretira ženu koja je jača od njega? I dolazim do zaključka da je moguće. Zato što su žene vekovima potiskivana bića, zato što još pre rodjenja nauče da su manje vredne od muškaraca, jer većina majki i očeva priželjkuje muško dete. Zato što kao devojčice nauče da treba da budu poslušne i podredjene. One vrlo dobro „znaju“ svoje mesto u svetu, društvu i porodici. A naučene su i da treba da se žrtvuju za dobrobit porodice i dece. Pa, dobro, muškarac je, i treba da ume da udari, zar ne? I zato će većina žena trpeti, čak i ako mogu da se suprotstave, ili uzvrate.
Primer usadjenih predstava o muškim i ženskim rodnim ulogama. Poznanik mi se požalio da ne može da nadje i zadrži devojku. Kažu mu da je mnogo dobar i fin, i napuste ga. Jedna  od njih ga je dugo provocirala i napustila ga nakon što ga je upitala: „A šta ja to treba da uradim da bi me ti ošamario?“ (?!). Valjda bi na taj način dokazao da je dovoljno „muško“ za nju?
E, to je problem. Dok i žene i muškarci smatraju da je nasilje normalna pojava i privatna stvar, nećemo se pomaći sa mrtve tačke. I zato hvala novinarima i uredništvu Blic-a što nastoje da šire priču, da pokažu ljudima da ne treba ćutati i trpeti (ili posmatrati), da se treba umešati, sprečiti, prijaviti.
Na žalost, žene u Srbiji koje su odlučile da više ne trpe nasilje, ili su jednostavno u treutku „prsle“ i u afektu ubile svoje zlostavljače izdržavaju duge kazne, primerene teškim kriminalnim radnjama. Znam slučajeve prijavljenog porodičnog nasilja ili pretnji na koje policajci nisu hteli da odreaguju, dok „neko ne bude povredjen“. Naravno da te žene ne bi trebalo pustiti da samo išetaju na slobodu, ali bi trebalo zeti u obzir da su ta izmučena bića počinila nedela u afektu, strahu za svoj, ili život svoje dece. Razumem i da je možda teško nadležnim organima da odreaguju momentalno na svaki poziv u kome se žena požali da joj pijani muž preti, ali kada bi samo pomislili na moguće posledice i kada bi se dežurni zapitali: „Hoću li ja biti odgovoran/a ako se tamo nešto zaista dogodi?“...  (Pod pretpostavkom da same pretnje nisu već „dogadjaj po sebi“, koji ne bi trebalo trpeti i tolerisati?) Da je neko odreagovao, možda ne bi došlo do ubistva, možda bi te žene bile na vreme sklonjene od nasilnika, i sada bi on bio živ, a one sa svojom decom...
Što više razmišljam o rodno zasnovanom nasilju čini mi se da je za mene prihvatljivije da ga pridružim kategoriji nasilja uopšte. Živim u nasilnom društvu. Svakodnevnica ga je prepuna, kao i mediji, filmovi... Možda se treba boriti protiv nasilja generalno, a ne usmeravati se na rodno? Ipak, ne daju mi mira statistika, sigurne kuće pune žena, žene koje izdržavaju kazne zato su se suprotstavile...
Dok ne izmenimo svest o pripisanim rodnim ulogama, imaćemo i probem sa rodnim nasiljem.

11. 6. 2015.

Deljenje emotikona protiv nasilja nad ženama

Ako ste bili izloženi rodnom nasilju podelite narandžastu sličlicu, a ako želite da pokažete da ste ga svesni i da želite da preduzmete nešto protiv njega, podelite žutu. A možete i obe :)
Kampanja je pokrenuta iz Islanda, zemlje koja se visoko kotira po pitanju rodne ravnopravnosti.
 http://www.blic.rs/slobodno-vreme/vesti/vazan-razlog-zbog-kog-cete-ovu-sliku-sve-cesce-vidati-na-fejsbuku/06m0pz6
Izvor: Blic